"Dobra kontrola astme znači bolju kvalitetu života, smanjenje egzacerbacija, hitnih intervencija, hospitalizacija pa samim time i smrtnosti od astme", istaknula je jučer specijalizantica pulmologije Ana Brnas, dr. med. iz Klinike za plućne bolesti Split na predavanju održanom za djelatnike primarne zdravstvene zaštite u sklopu edukacija na daljinu Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu.
Astma je kompleksna heterogena bolest karakterizirana kroničnom upalom dišnih puteva koji izazivaju spazam i stezanje, osjetljivošću traheobronhalnog stabla koji može uzrokovat edem sluznice te upalom sluznih žlijezda s povećanom proizvodnjom bronhalne sluzi. Simptomi koji se posljedično javljaju su kašalj, piskanje u prsima, kratak dah (dispneja) i stezanje u prsima. Oni variraju u intenzitetu i vremenu, a rezultat su promjenjive opstrukcije dišnih puteva koja je djelomično reverzibilna, spontano ili uz pomoć lijekova.
"Cilj liječenja astme je postizanje kontrole simptoma, a rizici neliječenja i neodgovarajućeg liječenja odnose se na smrtnost od astme, akutna pogoršanja astme ili egzacerbacije te razvoj trajnog oštećenja plućne funkcije s remodeliranjem dišnih putova i neželjene učinke lijekova", pojasnila je na predavanju doktorica Brnas i dodala da se pravilnim pristupom takvim pacijentima u izvanbolničkim uvjetima smanjuje njihova hospitalizacija. Procjenjuje se da tešku astmu ima 3-5 posto ukupne populacije bolesnika s astmom, dok većina boluje od umjerenog oblika ove bolesti. Budući da je glavna karakteristika astme kronična upala dišnih putova, osnovno liječenje podrazumijeva protuupalne lijekove u najmanjoj dozi koja može astmu držati pod kontrolom. "Uz kratkodjelujući bronhodilatator salbutamol koji se godinama koristio samostalno pri pojavi bronhospazma ili pogoršanju simptoma, danas se koristi i inhalacijski glukokortikoid upravo radi patofiziologije astme", napomenula je doktorica Brnas. Polaznike je upoznala i s problemom egzacerbacije astme koja se uglavnom liječi u izvanbolničkoj hitnoj medicinskoj službi pri čemu se posebno osvrnula na oksigenoterapiju s obzirom na to da uslijed liječenja visokim protocima kisika postoji opasnost od hiperkapnije, naročito kod bolesnika koji uz astmu imaju i kroničnu opstruktivnu bolest pluća.
