Na najčešći zdravstveni rizik koji dolazi s ronilačkom sezonom – dekompresijsku bolest, podsjetio je djelatnike izvanbolničke hitne medicinske službe i primarne zdravstvene zaštite na teže dostupnim područjima načelnik Odjela za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu splitskog Zavoda za pomorsku medicinu brigadir Hrvoje Stipančević, dr. med. spec. na današnjem predavanju održanom u sklopu edukacija na daljinu u organizaciji Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu.
Dekompresijska bolest
Dekompresijska bolest skup je znakova i simptoma koji se razviju uslijed naglog sniženja vanjskog tlaka, pri čemu molekule inertnog plina prelaze iz otopljenog u plinovito stanje i formiraju mjehuriće koji se šire u tjelesnim tekućinama i tkivima (krvnim žilama, živcima, vlaknima vezivnog tkiva u hrskavici, koži itd.). Simptomi se obično razvijaju sporije, pa čak i s odgodom od 24 sata, no kod ekstremnih izlaganja tijek može biti ubrzan s lošijom prognozom.
Postavljanje dijagnoze
"Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, a potvrđuje ju odgovor na postupke specifične prve pomoći ili specifično liječenje, iako izostanak takve potvrde ne isključuje dijagnozu dekompresijske bolesti", rekao je na predavanju doktor Stipančević te istaknuo da je diferencijalna dijagnoza iznimno raznolika i kod ronilaca s komorbiditetom predstavlja velik izazov. "Ne postoji dijagnostička pretraga ni postupak koji bi mogao isključiti dekompresijsku bolest nakon ronjenja s bocama", dodao je doktor Stipančević te naglasio da je nakon svakog izrona ronilac prezasićen molekulskim dušikom, dehidriran i pothlađen, a ako ima simptome dekompresijske bolesti i zabrinut, tjeskoban i/ili prestrašen.
Važnost anamneze
Ključan anamnestički podatak je ronjenje s bocama unutar 24 sata prije pojave simptoma koje je potrebno navesti slijedom njihove pojave, ali i opisati dinamiku njihova razvoja te odgovor na poduzete mjere samopomoći i prve pomoći. "Odgovori na neka ciljana pitanja mogu pomoći u otkrivanju čimbenika rizika koji koreliraju s krajnjim ishodom", rekao je doktor Stipančević te naveo da ta pitanja uključuju ronilački staž i status, prethodna iskustva s ronilačkim incidentima, aktivnosti prije ronjenja, detalje o profilu i uvjetima ronjenja te pitanja o samoj organizaciji ronilačke aktivnosti i pri tom korištenoj opremi.
Zbrinjavanje dekompresijske bolesti u izvanbolničkim uvjetima
Poseban naglasak na predavanju doktor Stipančević stavio je na algoritam postupanja u izvanbolničkim uvjetima koji uključuje primjenu 100-postotnog kisika preko maske koja dobro prianja uz lice, rehidraciju, utopljavanje, psihološku potporu te organizaciju sigurnog i žurnog prijevoza takvog bolesnika na terapijsku rekompresiju u hiperbaričnu komoru. "Cilj davanja 100-postotnog kisika nije, kao kod srčano-plućnog zatajenja, povećati zasićenje hemoglobina, već omogućiti udisanje nula posto dušika, čime se olakšava i ubrzava evakuiranje suvišnog inertnog plina iz tijela", napomenuo je doktor Stipančević te istaknuo važnost najave dolaska bolesnika djelatnicima u rekompresijskom središtu, ali i skrenuo pozornost na specifična pravila prilikom prijevoza takvog pacijenta, primjerice u slučaju zračnog transporta bez kontrole tlaka u putničkoj kabini, zrakoplov ne smije letjeti na nadmorskoj visini većoj od 300 m, dok se neizbježne uspone tijekom cestovnog transporta preporučuje svladavati sporijom vožnjom.
